Lima – ona urbana

"Lima je prljava i opasna džukela koju možete bezbedno ignorisati." Čuo sam takve izjave iznova i iznova, pri čemu su one uglavnom bile zasnovane na iskustvima iz 80-ih i 90-ih godina. Zapravo, činilo se da prvi utisci potvrđuju nešto od toga. Posljednjih 90 minuta vožnje autobusom od Pisca proveli smo gotovo isključivo u beskrajnoj saobraćajnoj gužvi okruženoj napuštenim urbanim područjima. No, osim katastrofalne saobraćajne situacije, prljavog zraka i monotonih betonskih pustinja, ovaj grad ima mnogo toga za ponuditi.

Jednom u Mirafloresu, hype distriktu i jednom od najprivilegovanijih rezidencijalnih područja u Limi, prvo smo prošetali Parque Kennedy vrlo atraktivnom trgovačkom ulicom sve do obale. Kennedy Park nudi posebnost koja nas je posebno privukla: ovdje žive desetine mačaka. Prvobitno su ih tu očito puštali veliki vlasnici, ali sada je ova populacija dio gradskog pejzaža i svojevrsna atrakcija.Životinje izgledaju dobro i posvuda ima korita za hranjenje i vodu. Prilično smiješno. Dolaskom do mora, litice Mirafloresa sa priobalnim putem koji prolazi uz vodu ispod pružaju spektakularnu sliku. U zraku kruže piloti paraglajdinga, koji također nude tandem letove. Panorama je svakako jedinstvena.

Nažalost, te večeri je Bettinu nešto jako pogodilo u stomak, tako da sam drugog dana za sada krenula sama. Prva stanica, kompleks hrama Inka "Huaca Pucllana", koji se nalazi u centru grada i samo 15 minuta hoda od našeg hotela. Međutim, moja radost zbog skromne ulaznice je bila kratkog daha, jer čim sam ušao u objekat, prišao mi je ljubazni gospodin koji mi je objasnio da je posjeta moguća samo uz vođeni obilazak i da nije dozvoljeno kretati se sam. Ovo je po tko zna koji put u Peruu da vam se takav "detalj" krije na ulazu i da vam je dozvoljeno da odvojite barem sat vremena da malo vidite i naučite mnogo. Pošto sam zaista želeo da vidim objekat, morao sam još jednom da odgrizem metak i da hodam iza vodiča sat vremena. Pošto je moj španski sada ponovo dobar za komunikaciju, objasnio sam mu šta mislim o tome. Očigledno oni zapravo imaju problem s turistima (također ili uglavnom južnoameričkim) koji uništavaju ili prskaju stvari - nevjerojatno!

Zatim smo krenuli «Metrobusom» prema centru. Metrobus sistem je odlična stvar. Autobusi saobraćaju od juga prema sjeveru (ili obrnuto) ekskluzivnim trakama na sredini gradskog autoputa. Stanice su dostupne sa mostova. Stvari su brze jer se voze pored saobraćajnih gužvi, ali su užasna gužva i za sada postoji samo jedna osovina u gradu. Tako da sam bio u centru za relativno kratko vrijeme i uz dosta fizičkog kontakta. To nije loše, jer su ljudi generalno vrlo pristojni i atmosfera nije nimalo razdražljiva. Ne želim da zamišljam istu situaciju ovdje... Šetao sam komercijalnim centrom dobra dva sata do prelijepe Plaza San Martin. Grad te umara. Vazduh je prljav, trube su konstantne, a prelazak svake ulice je borba. S druge strane, što se više približavate istorijskom centru naći ćete mnogo lijepe i zanimljive arhitekture. Crkve u francuskom stilu, brojne velike art deco zgrade i monumentalne građevine.

Pošto se gospođa Berger ponovo osećala bolje posle podne, mislila je da bi malo svežeg vazduha bilo dobro. Pa, svjež zrak je takva stvar u Limi, ali mi smo se vratili prema moru do vrlo otmjenog šoping centra, pravo na liticama s pogledom na valove Pacifika. Odatle smo uzeli taksi do naselja malo južnije, Barranco. Nekada dotrajala, ovo je pravi dragulj. Mnoge prelijepe stare kuće koje su renovirane i sada imaju ugodne kafiće i barove, vrtove, parkove i veličanstvenu vidikovcu s pogledom na ocean. Izbor restorana od veoma velikih i elegantnih do veoma malih čini se neiscrpnim. Toliko nam se svidjelo da smo odlučili da se vratimo sljedeće večeri.

Za posljednji dan smo isplanirali nešto posebno na početku «Callao Monumental». Callao je zapravo grad za sebe i dom je i luke i aerodroma u Limi, također je dom velikog dijela kriminala i trgovine drogom u Limi i dugo se smatrao zabranjenim područjem. Nažalost, to još uvijek vrijedi za veliki dio ovog grada, ali inicijatori, umjetnici i političari pokrenuli su projekat u blizini luke, u okviru kojeg se posljednjih godina sve više džezira ulica. Zgrada za zgradom se obnavlja, a istorijska građevina blista u novom sjaju. Galerije, kafići, restorani i posebno odlični murali. Posjeta se svakako isplati. Ipak, do tamo treba ići taksijem, jer smo na putu do Callao Monumentala prešli područja gdje bih dvaput razmišljao o šetnji okolo - čak i po danu.

Zatim smo prošetali po istorijskom centru. Oko Plaza de las Armas (da, tako ih zovu skoro svuda u Južnoj Americi...) stvorene su brojne pješačke zone, što boravak čini zaista ugodnim. Katedrala u Limi je vrijedna posjete i iznad svega možete je posjetiti bez vođenja! Zatim smo otišli u Mercado Central, koji ostavlja mnogo uredniji utisak od svih pijaca koje smo do sada vidjeli, a izlozi s mesom također izgledaju ukusno. Kao mali bis i bizarnost, uslijedila je mala kineska četvrt, uz supu od rezanaca usred haotične gužve i vreve. Na kraju je nedostajao samo ukupni pogled u kojem se može uživati sa Cerro San Cristobala, brda iza centra. Nakon što je prije skoro 2 godine turistički autobus na sprat vozio pravo u krivini i sletio na streljanu (!) (bilans: 10 mrtvih i preko 40 ozlijeđenih), autobusima više nije dozvoljeno da se voze na planinu. Pa smo nagovorili jednog taksista da nas odveze gore. Odličan pogled, bez predviđanja zbog smoga, ali ipak odlično mjesto. Tako je mislio i naš taksista Mario Enrique, koji je odjednom pronašao zadovoljstvo u fotografisanju i takođe je želeo da se slika sa nama. Mačka mama i dvoje mačića bili su zadovoljni i mačjom hranom koju Betina uvek nosi u svom ručnom prtljagu.

U međuvremenu se razvila prijateljska veza sa Mariom Enriqueom i sada znamo sve o njemu, njegovoj porodici i da je tog dana proslavio 65. rođendan, što nam je dokazao i ličnom kartom. Kupovina u poslednjem trenutku u "Inka-Marketu" takođe je prerasla u zabavu i dve veoma lepe i vesele Peruanke su očigledno bile zadovoljne nama - i naravno našom kupovinom.

I prije nego što znate, tri sedmice su skoro gotove i već smo na putu za Dominikansku Republiku, gdje ćemo provesti još jednu noć da bismo se sutra ukrcali na naš direktni let za Cirih. Toliko smo toga vidjeli i doživjeli da ga je teško klasificirati, ali entuzijazam za ovaj fascinantni kontinent, njegove raznolike kulture i prije svega njegove stanovnike definitivno je dodatno podstaknut. Ima još puno toga za otkriti u Južnoj Americi! Sadržaj