Preko Fesa do planinskih grebena i obale Sredozemnog mora ... posljednje postaje u Maroku

Preskočili smo Reef Mountains na odlasku jer se regija ne preporučuje zbog uzgoja konoplje i šverca. Nakon više od 7 tjedana u Maroku imamo osjećaj da smo 'naoružani' za ovo i također bismo voljeli vidjeti mediteransku obalu Maroka prije nego što se vratimo u Europu.

Budući da do sada nismo kupili niti jedan suvenir, a jako bismo voljeli imati tagine lonac za kuhanje doma, odlučujemo otići drugi put u Fes.

Kad smo bili tamo prvi put nakon nekoliko dana u Maroku, bilo je oko 30 stupnjeva toplo, bio je ramazan, a mi smo još uvijek bili vidno ushićeni 🤪.

Sada su ugodna 23 stupnja, direktno je na putu i barem se snalazimo.

Od prvog puta se vozimo prema našem mjestu spavanja, jer se nadamo mirnijoj noći ovaj put, jer bi trebala padati kiša...kiša ne dolazi, ali noć je ipak malo tiša nego prvi put.

Odlazimo jesti u obližnju medinu i doživljavamo grad kao puno ugodniji i možemo puno više uživati u njemu... stvarno je tužno što ćemo uskoro ostaviti Maroko iza sebe jer smo ga stvarno zavoljeli.

Sljedećeg jutra krećemo prilično uspješno u potragu za lijepim suvenirima, a zatim krećemo prema sjeveru.

Budući da u Riffgebirge ne biste trebali izlaziti navečer, a ne biste trebali ni kampirati divlje, odvezli smo se do malog kampa koji se brzo napuni s 4 automobila.

Tamo susrećemo mladi njemački par koji se upravo s trajekta vozio kroz planine Riff i koji su tako žestoko 'nuđeni' hašišem da ih je jednom čak i zaustavio auto.

Drugi, stariji par tamo nije doživio ništa slično, a budući da smo sličnih godina, samo pretpostavljamo da nismo toliko klasična ciljna skupina i da ćemo ostati sami - što također - osim bezbroj ponuda s ceste - sljedeći dan je slučaj.

U kampu je još uvijek nekoliko stalnih šatora, a tu večer je grupa Marokanki koja slavi uz live combo i fino nas integrira ili Mia - htjela ili ne - mora plesati s nama.

Nažalost, zbog glazbe malo kasnije spavamo i onda imamo komaraca, ali sljedeće jutro nastavljamo kroz grebenske planine.

Krajolik iz snova, konoplja raste tamo uz cestu, ali puno 'luđaka' uz cestu i smeće je stvarno gadno.

Vjerojatno smo mogli 'kupovati' oko 100 puta na našoj ruti - kao što su jasni znakovi rukama pokazali, ali inače smo dobro stigli na obalu.

Ovdje je zadnjih tjedan dana bilo jako nevrijeme i šteta je nepogrešiva... razbijene staze, kamenje i kamenje na cesti... staza koju smo htjeli voziti potpuno je nestala preko 4m.

Ovdje je malo kampova i loše su ocijenjeni, pa se vozimo inače lijepom obalnom cestom do El Jhebe, gdje vjerojatno možete stajati na vrhu litica, u blizini marine.

Tu se vozimo uz jednu strmu padinu i ponovno pitamo mornaricu možemo li ostati ovdje, na što oni odmah pristaju.

Kasnije dolazi još jedan švicarski par s kabinom i tamo gore kuhamo i jedemo, kad odjednom oko 21:15 pokuca vojska i kaže nam da je ovdje zabranjeno noćiti.

Objašnjavam da sam izričito pitao, ali oni ostaju prilično stoički. Onda tražim izuzeće za jednu noć, jer je glupo seliti se tako kasno s djetetom.

U tom trenutku nailazi mladi marokanski par koji se jako želi slikati s Mijom i vojnici nas pitaju za nacionalnost i putovnice.

Kasnije oboje imamo dojam da su im se izrazi lica jako razvedrili kad su rekli 'aleman' (jer su mrzovoljno pitali jesmo li Francuzi ili Englezi), a kad sam ih ponovno zamolio da nas ostave ovdje na noć, prihvatili su uzeti putovnice sa sobom i zgrabite radio... kad nam fotkaju putovnicu i auto, imamo dobar osjećaj da možemo ostati - makar i s dječjim dodatkom - i tako je. Zahvaljujemo se na marokanskom i oni odlaze.

Nakon mirne noći, idućeg jutra pješačimo u veliku uvalu, koju imamo samo za sebe osim dvoje mještana, i kupamo se u čistoj vodi.

Kako ni situacija sa smještajem na ostatku obale ne izgleda baš sjajno, a smeće nam je jako teško ovdje gore, spontano odlučujemo idući dan na trajekt za Španjolsku.

Ceuta, kao španjolska enklava, također je udaljena samo 1 i pol sat, a budući da imigracija i carina tamo ponekad traju više od 2 sata, želimo to učiniti večeras, a zatim sutra u podne opušteno na trajektu koji će nas odvesti samo 1 sat do Algecirasa i kopna Europe.

Zatim se vozimo uz obalu, Basti opet jede svježe pečenu ribu, Mia i ja kupujemo još voća i povrća na souku i pijemo zadnji obavezni, svježe cijeđeni sok od naranče na marokanskom tlu.

Nekako je nadrealno otići odavde nakon gotovo 8 tjedana.

Naš zaključak o Maroku: zemlja koju svakako vrijedi vidjeti, s prekrasnim, raznolikim krajolicima, mnogo srdačnih ljudi - avantura koja, s naše vrlo osobne točke gledišta, ne može jednostavno biti 'doručak' u 10 ili 14 dana i za koje se isplati uložiti vrijeme, čak i ako (ili baš zato) siromaštvo, rasipanje i nejednakost uvijek izazivaju razmišljanje.

Stižemo u Ceutu; razne granične kontrole su stvarno ultraprecizne sa psom i svim Zippom i Zappom, da ne vodiš sa sobom švercanu robu ili izbjeglice.

Ali nakon 40 minuta sve je gotovo i odjednom se vozimo kroz blistavo čistu španjolsku Ceutu - s ludom policijom i vojnom prisutnošću, ženama u bikinijima na šetnicama uz plažu, Lidlom i ostalim lancima... doživljavamo mali kulturni šok i vozimo se do lijepog mjesto za boravak i rano spavanje - i zato što je Basti od popodneva stvarno nesposoban i nešto mulja (pošto je izdržao da sam vozila zadnji komad, stvarno mu nije bilo dobro 🤣).

Sutradan je Basti još dosta opušten pa se vozimo do uređene gradske plaže Ceuta, da Mia i ja budemo na i u vodi, a on se malo oporavi u kabini.

U podne se ukrcavamo na mali brzi trajekt koji ovdje vozi tri puta dnevno i sat vremena kasnije smo u Algecirasu.

Od tamo se vozimo samo sat vremena do Tarife i zapanjeni smo brojem kampera ovdje...ludo.

Plaža ili plaže su fantastične, ali mogućnosti smještaja su puno teže nego u Maroku.

Stojimo na prekrasnoj plaži gdje je ujutro vjerojatno Guardia Civil dijelila karte za kampere koji su ostali prespavati unatoč zabrani kampiranja. Budući da kod nas sezona stvarno počinje 1. lipnja, vjerojatno neće biti ništa lakše.

Budući da ne osjećamo takav stres, odvezemo se do službenog parkirališta, negdje u planinama, koje je dobro održavano i također nudi sve mogućnosti opskrbe i odlaganja - dobar kompromis za noćenje, a budući da smo tamo bili vrlo neočekivano i spontano da se nađem s Martínom i Christine (putovali smo s njima u Maroko neko vrijeme i slučajno su ovdje u kutu), bit će to lijepa večer.

Sljedećeg jutra u 07:45 probudi nas dvotaktni zvuk bez prigušivača (trimeri za travnjak) koji rade na području oko nas... Sranja se događaju.

Pozdravljamo se s Martinom i Christine koji moraju dalje i prvo idemo u shopping - pogotovo u Lidl jer ovdje imaju jako dobar kruh i ukusne tamne kiflice...divno 🤩 pa onda na super kite beach.

Basti je malo u formi i osjeća se kao da je na vodi s više od 100 kitera, dok ja ležim na plaži s Mijom i ne mogu vjerovati između ležanja ovdje s raznim djevojkama u toplesu, dok žene hodaju oko 20 km kao letjeti, potpuno zastrti i ako uopće ići u vodu samo u punoj opremi...ludo.