7. Sljedeći dani našeg putovanja kroz Šri Lanku

Nastavlja se…

Sada smo zaista poletjeli i odvezli se u unutrašnjost. Putovanje je otišlo u Sigiriju.

Usput smo napravili nekoliko zaustavljanja. Na primjer, pogledajte biljke ananasa, koje bismo kasnije trebali češće viđati. Tu i tamo smo stali. Sam nam je donosio sve više i više hrane i uvijek smo bili prilično siti jer te vrućina čini žednim, a ne gladnim. Ipak, probali smo razne vrste voća (velike banane, male banane, crvene banane, banane za bolji vid...), sve vrste knedli, od kojih su neke bile slane, a neke slatke. Naravno, slane stvari su uvijek bile jako začinjene - barem za nas. Zato su Irina i Josefine polako prilazile stvarima, da bi otkrile – sve je preoštro. Indijski orasi, koje smo smjeli probati na jednom mjestu, bili su posebno dobri. Pošto mi iz Vijetnama znamo kako orašasti plodovi rastu i kakva je rijetkost osvojiti takav orah, pažljivo smo ih jeli. Toliko smo se zasitili pokušaja da je Sam opet smislio nešto novo. Beli hleb, 5 celih vekni. huh Rekao nam je da ima kruha za svakoga i da ga probamo. Pa, samo da budemo pristojni, svi zagrizemo. Sada znamo da je Sam volio da nas zadirkuje i da je to bila njegova prva šala. Odvezli smo se do jezera gdje su nas već čekale gladne ribe.

Usput smo ponovo vidjeli slepe miševe. Ali ovaj put u toku dana. Smiješno. Pa, visili su mrtvi sa dalekovoda. Verovatno ste izabrali pogrešnu liniju.

Zatim smo se odvezli do veoma lijepog udaljenog budističkog hrama. Bez turista, samo lokalci koji su nas gledali kao da smo prvi bijelci u gradu. Kao i svi hramovi, bilo je to veoma trezveno mesto. Bodhi drveće nam je dalo hlad i učinilo kamene podove podnošljivim. Kao i u svakom hramu, iz poštovanja, cipele moraju biti izute, a koljena i ramena pokrivena. Ovo prvo može postati bolna stvar za evropska stopala. Vrhunac je bio to što je kompleks sadržavao hram uklesan u planinu koji je bio prekrasno ukrašen. Ogromna gnijezda crnih osa visjela su sa same stijene - jezivo. Sem nam je dao sve detalje o Srebrnom hramu, to je verovatno bio jedan od njegovih omiljenih hramova. Sem je takođe pitao gde je slon koji je pripadao kompleksu hrama. Kasnije u toku dana znali smo zašto.

Nastavili smo do Rambodagalle i stigli do strmog uspona. Gore nas je čekao najveći kameni Buda na svijetu. Zadivljujuće! I ovdje je izuo cipele i Josefine je odjednom pobjegla kao luda. Stepenice su bile prokleto vruće! Na stijeni smo imali fantastičan pogled na okolinu. Svako malo bijela pagoda virila je iz zelenila.

Nakon ovih događaja uveče smo se sklonili u naše otmjene kuće. Večerali smo zajedno, naravno pirinač sa karijem, i upoznali belgijski par naših godina, koji je takođe boravio ovde.

Ali najbolje je tek dolazilo te večeri. Sam je volio da nam sprema iznenađenja i tako smo se kasnije ponovo odvezli ne znajući kuda idemo. Nakon otprilike 45 minuta vožnje automobilom, ulice su postale gužve, a mještani su se nagrnuli uz cestu. Bili smo u Galeweli - na povorci!!! Bilo je neopisivo, bili smo presrećni što smo mogli da učestvujemo na ovakvom festivalu i što je najbolje - bez turista. Nas četvorica i dvojica Belgijanaca bili smo jedini bijelci tamo. Još više smo postali druga atrakcija kada smo malo prošetali kroz gužvu. Dugo smo čekali dok nismo mogli pretpostaviti da se kreće u našem pravcu. Glasne molitve i udarci bičem najavili su procesiju. Pomno su pratile razne grupe plesača, koji su bili veoma lepo obučeni i stvarali svoju muziku. Onda je došao – prvi slon! Šareno obučen, sa jednako zgodnim jahačem i vatrenim peharima oko sebe. Bili smo zbunjeni koliko je atmosfera bila čarobna i koliko nas je spektakl fascinirao. Stigli smo do četvrtog slona od oko 20 i tada bi se raspoloženje trebalo promijeniti. Odjednom je nastala masovna panika i svi su potrčali u našem pravcu. Stali smo na klupu koju su nam mještani ljubazno pustili radi boljeg pogleda i skočili dolje bez previše razmišljanja. Potrčali smo zajedno, okruženi mnogo ljudi, prema sporednoj ulici u kojoj je bio parkiran naš auto. Sam je spavao :-). Čim smo stigli do auta, vidjeli smo prvog slona kako divlje trči oko 20 m od nas bez jahača. Oh! Jezivo kada su čak i lokalno stanovništvo tako uplašeno. Ubrzo nakon toga ulicom su nekontrolisano trčali sljedeći pahidermi. Povorka je prerano završila ;-). Gledajući unazad, smatramo da je ovaj događaj jedinstven i djeluje opušteno. U trenutku kada je izbila panika, naša guzica su otišla na led. To je bio naš prvi susret sa tako ljupkim životinjama kakve poznajemo iz zoološkog vrta...

Sljedećeg jutra odvezli smo se u Polonnaruwu, bivšu prijestolnicu Šri Lanke prije više od 1.000 godina. Izašli smo iz hotela, odjednom je Sam naglo zakočio... kornjača nam je prešla put. Na putu smo stali kod jednog mosta. Živi čovjek koji se igra s gušterima. Smiješno za pogledati :-).

Stigavši u Polonnaruwu, osjetili smo nemilosrdnu vrućinu. Srećom, usput smo kupili šešire. Nakon kratkog objašnjenja vodiča (koji je bacio oko na Josija), izašli smo da istražimo stare ruševine. Razvoj je bio veoma dalek za to vreme. Naš vodič je bio toliko sretan što su tada postojali pristojni toaleti i zato je pozvao Josi na zabavan ples na 40°C u hladu. Moja pretpostavka da to nije bio ples već jednostavno opečeni tabani uskoro se potvrdila. Ali to nije bilo dovoljno. Bolje očuvani hram, Hram plodnosti, postao je vrhunac. Unutar hrama nalazio se kamen u obliku P*******. Naravno, Josi prvo treba da protrlja kamen ;-). Pa, šta još da se doda…

Hramski kompleks je veoma značajan jer odražava današnju kulturu Šri Lanke. Na lokalitetu su se nalazili i hinduistički hramovi i hramovi iz drugih epoha. Tadašnji kralj je imao mnogo žena iz cijelog svijeta. Nijedna od žena nije htjela promijeniti vjeru, pa se dogodilo da se današnja Šri Lanka otvoreno i mirno bavi svim religijama.

Bilo je zaista nepodnošljivo vruće. Puno smo pili i još više se znojili. Nažalost, Josi je tog popodneva, uprkos svim oprezima, dobio toplotni udar. Nažalost, nije mogla doći na našu sljedeću stanicu i Sam ju je natjerao da spava u našem smještaju.

Išlo je na safari! Stigli smo u nacionalni park Minneriya, ušli smo u veliki džip. Krov je bio otvoren kao i vodič. Imao je puno informacija za nas i mnogo nam je objasnio na putu do jezera gdje bismo trebali vidjeti slonove. Na grbavoj padini vidjeli smo paunove i druge ptice.

Sada smo ih vidjeli na horizontu. slonovi…. O ne, vodeni bivol ili je bio džip? Vozili smo se još nekoliko minuta dok konačno nije došlo vrijeme. LUDO! Ogromno krdo slonova nadohvat ruke. Otvorila nam se divna perspektiva. Slonovi su se rado hranili sa svojom majkom, a u pozadini je ležalo veliko jezero sa vodenim bivolima i morskim orlovima. Izgledalo je kao Afrika. Naravno, Robert se zabavljao fotografirajući slonove, a Marcel i Irina su također uživali u ovom prekrasnom pogledu. Otprilike minut od prve stanice, ne bi trebalo biti tako mirno hodati. Tamo su se mnogi džipovi divili drugoj velikoj grupi slonova. Kako je naš vodič brzo primijetio, životinje su bile malo nervozne. Naglo je ubrzao naš džip. Nas troje smo pogledali iza nas - slon je potrčao za nama. Ostali neoprezni vodiči razdvojili su grupu. Naš vodič nam je objasnio da nažalost nisu svi vodiči zabrinuti za dobrobit slonova kao on. Odvezli smo se od velike grupe slonova i vidjeli mnoge morske čaplje i pelikane na mirnom mjestu pored vode. Beautiful. Na izlasku iz parka ponovo smo sreli slonove koji su nam pozirali ispred planinskog masiva. Padao je mrak i mogli smo vidjeti kako sunce zalazi iznad drveća.

Sam nas je opet pokupio, odvezli smo se do smještaja, Josi bi se uskoro trebao osjećati bolje!

Do sljedećeg puta, Josefine & Robert!