18/01/2018 - Jacksons' Glowworms i Arthur's Pass

Od istoka prema zapadu - od zapada prema istoku. Prije nego što smo trebali ići preko "Arturovog prolaza" (920m nadmorske visine), zaustavili smo se u Jacksonsu. Ovo nam je dalo priliku da po lijepom vremenu iu miru i tišini uživamo na predstojećem planinskom prijevoju sa prekrasnim pogledom.

Jacksons se nalazi samo 40 milja u unutrašnjosti Greymoutha. Jutro prije polaska na našu usputnu stanicu započelo je posjetom biblioteci radi postavljanja bloga. Onda smo krenuli. Ponovo nas je sustigla kiša i nije prestajala cijelu vožnju. Tako smo se samo nakratko zaustavili kod jezera Brunner. Naoružani kišobranom krenuli smo. Posjetili smo viseći most, koji je vrlo blizu obale jezera, a na kratkoj šumskoj stazi vidjeli smo čak i "Weku". (Ove male, radoznale ratite je relativno rijetko vidjeti.) Odlučili smo da prošetamo preko visećeg mosta. Zbog magle krajolik je ličio na prašumu. Ali kiša je postajala sve neugodnija - pa vratimo se u auto i dalje.
Kamp u Jacksonsu je bio mali raj. Nalazi se usred obronka, okružen domaćim grmom. Njegovi objekti su potpuno novi i super održavani. Čak iu kuhinji i dnevnom boravku, svi kampisti su izuli cipele – samo da je uvijek bila tako opuštena i ugodna atmosfera. Za večeru smo imali puding od riže. Nakon što je prošli put lagano tostirano, ovaj put je ispalo divno - uprkos italijanskom aborio pirinču. ;) Tek što smo završili s jelom, vlasnica je u kuhinju donijela svježu salatu i povrće iz bašte... kakva šteta! Zato što su kamperi srdačno pozvani da ovo iskoriste.
Pošto smo hteli da malo prošetamo noću, malo smo se odmorili u autu. Kao što je već spomenuto, kamp je usred ničega. Stoga je raznolikost ptica u okolnim šumama veoma velika. Uz puno sreće trebali biste čak moći čuti i gledati kivi. Vlasnik stoga obezbjeđuje crvenu pokrivnu foliju za baterijske lampe. Kao rezultat toga, životinje nisu zasljepljene jakom svjetlošću lampi. Nastupio je sumrak. Pošto nismo hteli da lutamo po mračnoj šumi, spremili smo se za polazak oko 21:00 - a još je padala kiša. Umotali smo se šalom, kapom i kišnom jaknom. Prvih nekoliko metara pratili smo planinarsku stazu koja bi trebala voditi od kampa do vodopada. Redovno smo pravili pauze za posmatranje okoline i za uočavanje buke. Staza je vremenom postala blatnjava. Kako je posljednjih dana padala jaka kiša, morali smo prelaziti male potočiće i veće lokve. Nakon nekih 25 minuta zapitali smo se da li je to zaista vrijedno toga i kuda ovaj put vodi? Sami, u mračnoj šumi, u nepoznatom okruženju koje nismo videli ni na dnevnom svetlu... Primetili smo tablu na kojoj je pisalo "Sjajne gliste". Htjeli smo pratiti ovu signalizaciju. Odjednom smo začuli glasne glasove. Grupa od četiri njemačka ruksaka, koju smo sreli na večeri, sustigla nas je. Kratko smo razgovarali o situaciji i odlučili da idemo dalje zajedno - i da budem iskren, sigurno se osjećate malo sigurnije u većoj grupi. Pošto njih četvorica na svom dosadašnjem putovanju nisu vidjeli nijednu svjetlucavu, bilo je jasno da moramo ići dalje - sigurno su morali biti negdje? Zvukovi drugog potoka postajali su sve jači i odjednom su bili tamo. Nekoliko sjajnih crva sjedilo je na kamenom zidu s naše desne strane. Glowworms ne mogu letjeti, niti su povezani s njemačkom verzijom. To su plavo svjetleće larve komaraca koje uz pomoć svjetlosti pokušavaju namamiti plijen u svoje ljepljive niti. Nakon pokušaja da napravimo nekoliko slika fotoaparatom, nastavili smo putovanje. Nakon još jednog prelaska rijeke, stigli smo do puno više krijesnica na drugoj strani. Ugasili smo sva svjetla i pustili prizor prirode - bezbroj sjajnih glista koji su izgledali kao vedro zvjezdano nebo! Niko nije razmišljao o kiši, blatnjavim cipelama ili bilo čemu drugom što puzi okolo. Neko vrijeme smo zajedno uživali u ovom predivnom prizoru.
Kada smo krenuli nazad, na trenutak nije bilo jasno odakle dolazimo. Prvo smo prošli pored tačke spuštanja, ali je jedan od pogođenih u grupi otkrio reflektor koji pomaže da se zadrži orijentacija noću. Nakon 25-minutnog pješačenja stigli smo do kapije kampa.
Nažalost te noći nismo čuli ni vidjeli kivi.

Sljedeće jutro je počelo prilično rutinski. Probudite se, istuširajte se, doručkujte i odjavite se u 10:00 u kampu. Radovali smo se današnjoj vožnji do Christchurcha. Ovo je vodilo preko Arthurovog prolaza. Velika zabrinutost da će tog dana ponovo padati tolika kiša brzo je nestala. Zato što se sunce probijalo kroz naoblaku tačno u 10:00 sati i što smo se dalje približavali, vrijeme je postajalo bolje. U početku nas je pejzaž podsjećao na Schwarzwald. Drveće se moglo vidjeti posvuda, a samo u daljini bile su visoke planine. Prvo zaustavljanje bilo je nakon strmog uspona. Pored našeg automobila, kamioni su se uz glasno brujanje probijali i uz planinu. Nakon još dvije minute vožnje, koja je išla preko velikog mosta (“vijadukta Otira”), ponudio se sljedeći vidikovac sa šarmantnim nazivom “Kutak smrti”. Već smo ranije znali da se "Keas" ovdje može vidjeti s vremena na vrijeme - i zaista, malo veći kamper sa nosačem za bicikle pomnije su pregledali znatiželjni planinski papagaji. Ali nakon nekoliko minuta spektakl je bio gotov i oni su odletjeli u daljinu. Snimili smo još nekoliko slika predivnog pogleda prije nego što smo otišli dalje u daljinu. Postepeno smo stigli do istoimenog planinskog sela "Arturov prolaz". To je najviše selo u cijeloj zemlji. Htjeli smo malo protegnuti noge i krenuli smo u planinarenje do "Devils Punchbowl Waterfall". Do ovog impozantnog i vrlo visokog vodopada stiže se za oko 40 minuta. Nažalost, vjetar je tog dana bio jako nepovoljan, zbog čega je nas i kamera toliko prskala voda da nismo uspjeli snimiti nijednu lijepu sliku.
Nakon kratkog odmora nastavili smo putovanje i krajolik je postajao sve ljepši. Srećom, tog dana nije bilo toliko prometno i mogli smo nekoliko puta stati pored puta kako bismo slikali područje. Od zelenih pašnjaka sa ovcama do snježnih planinskih vrhova, sve je bilo u ponudi.
Napravili smo sljedeću veliku usputnu stanicu na Castle Hillu. Ovo brdo je prošarano krečnjačkim gromadama raznih veličina. Budući da je kamenje odlično za penjanje, ovo područje je popularno mjesto za penjače. Popeli smo se na najvišu tačku i uživali u predivnom pogledu. Čak i ako se stijene ne uklapaju baš u ostatak krajolika, ovo mjesto je jednostavno izgledalo mistično i impresivno. Kako smo kasnije saznali kroz istraživanje, dio ovog kamena korišten je u izgradnji katedrale u Christchurchu. Osim toga, na ovoj lokaciji odvijalo se snimanje prvog dijela filmskog serijala "Hronike Narnije".
Vrijeme je teklo i prolazilo, a Christchurch još uvijek nije bio dostignut. Ali morali smo da napravimo posljednju stanicu. U Springfildu na Novom Zelandu ne podsjeća mnogo na kultnu seriju iz Amerike "Simpsonovi". Ipak, ogromna krofna može se naći u centru grada. Ovo je onda trebalo iskoristiti za nekoliko snimaka.
Nakon ukupno šest sati vožnje, uključujući zaustavljanja, stigli smo u Christchurch. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da smo u velikom gradu. Mnogo automobila, duge saobraćajne gužve i jaka saobraćajna buka. Prijavili smo se u kampu i na kraju dana smo se počastili posjetom restoranu. Bio je tu indijski kari sa domaćim hlebom - zaista ukusno!
Nakon kratkog istraživanja kampa, legli smo u krevet nahranjeni i iscrpljeni od brojnih utisaka.