Yogyakarta - Regenzeit, Paste Borobudur i Prambanan

Vratili smo se u Indoneziju i odjednom se vratili u kišnu sezonu. Yogyakarta nas dočekuje sa oblačnom nebom i puno kiše, ponekad pljusak, ponekad kiša, ali nekako uvijek pada kiša. Nakon što smo u posljednja dva mjeseca vidjeli gotovo ništa osim plavog neba i sunca, to nas zaista shrva i zapravo postajemo pomalo nostalgi za domom! Ali dobra vijest je da je Elena konačno ponovo zdrava! Radovali smo se Yogyakarti, jer smo u turističkom vodiču pročitali da bi ovo trebalo da bude kulturna prestonica Jave, sa puno umetnosti i lepih malih kafića, univerzitetski grad sa mnogo mladih ljudi. Ali kada tražimo taj štih u gradu, ne nalazimo ništa posebno privlačno. Zar to ne vidimo? Imamo li putnu grešku? Očigledni nedostatak zanimljivih mjesta i turističke infrastrukture zamara nas. Ponekad je teško pronaći pravi balans između "stvarnog života lokalnog stanovništva" i "turističke infrastrukture" - ako ima previše turizma, lako se možete osjećati kao da ste u nekom Diznilendu, ako ga ima premalo, ponekad možete osjećati se izgubljeno strano. Iz Yogyakarte idemo na dva izleta do drevnih hramova, odnosno u "Borobudur" i u "Prambanan". Hram Borobudur je dobro poznat i za njega se kaže da ga vrijedi vidjeti, ali u poređenju sa onim što smo vidjeli u Angkor Watu, ovaj hram nas ne oduševljava. Naravno, mora se reći da je jako oblačno i ne možemo baš uživati u uzdignutom položaju hrama, sa kojeg se vidi prekrasna priroda i po lijepom vremenu vulkan Merapi. Ono što radimo u hramu iznad svega: bezbroj fotografija sa lokalnim stanovništvom!

Nama se više sviđa Prambanan hram, iako se u vodiču reklamira kao mnogo manje spektakularan (naopačke svijet... ko piše vodiče?). Uz Eleninu novu majicu na crvene i bijele pruge snimamo smiješne fotografije "Gdje je Walter" i uživamo u sjajnim hramovima.

Kada želimo da organizujemo dalje putovanje do vulkana Bromo istog dana, šokiramo se kada hotel na Vukanu u odgovoru na naš zahtev za rezervaciju napiše sledeće: „Žao nam je što vas obaveštavamo da Bromo-područje biće zatvoren za Nyepi-dan od 7. do 8. marta." - šta? Nyepi je najviši balijski hinduistički praznik, takoreći balijska Nova godina. Na ovaj dan, "Dan tišine", vlada apsolutni zastoj iznad Balija, uključujući zatvaranje aerodroma i policijski čas za sve ljude. Ali mi nismo na Baliju! Nismo bili svjesni da u istočnoj Javi postoje područja u kojima žive hinduističke manjine. Čak je i osoblje hotela u Yogyakarti iznenađeno i nepovjerljivo kada ih pitamo, ali to je istina. Tako da cekamo jos jedan dan. Uveče prisustvujemo predstavi Wayang Kulit, javanskom pozorištu senki koje priča priče iz hinduističke mitologije, koje izvode predivno detaljne kožne lutke za senke. Dolazimo na nastup mnogo prerano, ali smo već pušteni i plaćamo vrlo nisku ulazninu od 1,50 CHF i sjedamo ispred bine, na kojoj su mnogi instrumenti i ekran, sa dvije lampe ispred , su postavljeni. Tako sjedimo i čekamo dok odjednom ne shvatimo da sjedimo na pogrešnoj strani bine i onda mijenjamo stranu, što naravno prikazuje samo ekran.

Malo po malo, muzičari i lutkari, ukupno 18 (!) ljudi, počinju da sviraju svoju „gamelan” muziku. Pa, kako bi to opisali... isprva zvuči kao da svi testiraju svoje instrumente, ili kao da ste razredu osnovne škole dali ksilofone, gongove i bubnjeve i svi odjednom nešto sviraju. Ovo je gamelan muzika - ako možete da uđete u to, muzika je slojevita, gotovo očaravajuća i zanimljiva. Elena se može uključiti više od Klaudija, recimo to tako. Priča koja se igra je opisana na našem programskom listu, ali nažalost već ima toliko javanskog teksta (naravno da ništa ne razumijemo) u prvih pola sata bez pomicanja likova ili muzike, da nismo mogli. ne pomažemo sebi da iz minuta u minut bacamo sve više upitnih pogleda. Ali mi smo jedini slušaoci! Kada su još četiri osobe došla i sjela usred nastupa, iskoristili smo šansu, a meni je jako žao muzičara, i napustili prostoriju na sporedna/zadnja vrata. Jesmo li mi kulturni filistari (nastup bi trajao dva sata)? Sutradan se pitamo da li su barem ostali gledaoci ostali do kraja (nadajmo se).

Onda je u nekom trenutku vrijeme u Yogyi gotovo i mi rado nastavljamo vozom, jer konačno možemo ići do vulkana Bromo.